Vreme je da odeš. Svanulo je odavno. Imam utisak još pre nekoliko godina. Vreme je da konačno kreneš. Imam utisak da se završilo još davno. Prestalo je da bude zabavno. Vreme je da kreneš kući. Bez pozdrava. Bez okretanja. Da ugasiš želju koja te vezala. Da ugasiš želju za provodom kao takvim. Da postaneš opet svoj. Vreme je da odeš kući. Svi su već otišli, čak i oni koji nikada ne idu kući. Čak i oni koji traže filozofske razgovore u ranu zoru. Kreni brzo, ne nogu pred nogu, pošto ćeš onda želeti da ostaneš. I daćeš svom postojanju još jednu besmislenu crtu. Još jedno isto, prazno, i besno jutro. I zato je vreme da odeš kući. Imaš brisan prostor ispred sebe. Sam si. I jutro je lepo. Stavi naočare za sunce, polako se gegaj do ulaza jer ne možeš brže ni da želiš. Previše je otrova u tebi. Kada stigneš do vrata, stani ispred njih. Duboko udahni i brzo ih otvori. Korak po korak, kao na rehabilitaciji što ovo i jeste. Otvori ih. Sunce će obasjati tvoje bezbojno lice. I u trenutku će ti sve biti jasno. Onda…
Samo kreni i nikada se više ne okreći pošto je…došlo vreme da odeš kući.
Posle izlaska sa splava korak mu je postao brži. Trenutak u kome je odlučio da ode, ma koliko se prvo činio pogrešnim i izazivao nepatvorenu tugu u njemu, bio je pravi. Shvativši tu činjenicu ubrzao je. Prljave stepenice mosta su se već nazirale. Ili nisu pošto je još bio daleko, ali u njegovom pogledu su bile blizu. Pošto je odlučio da ide kući izabrao je da taj put pređe sam. Pešice. Potpuno nerazumnu odluku, kada se uzme u obzir umor i činjenica da je bio na nogama više od 9 sati u kontinuitetu, dočekao je sa osmehom. Ipak, ukoliko ste konačno krenuli kući taj put morate preći sami. Korak po korak. Dok jutarnnji sunčevi zraci pokušavaju da se probiju kroz kroz ostatke noćnih oblaka.