Nemate pojma vi šta je sloboda, nemate! Ne biste znali da je iskoristite ni da vam je daju na padnju, tu, odmah, ispod vašeg nosa. Pomislili biste da je pomija, bacili biste je u smeće i zauvek zatvorili poklopac. Ne znate šta je vazduh koji ispuni sve plućne komore, snažno, jedro, očišćavajuće! Ne znate za snagu izbora! Za snagu odbijanja i potpune brige za to! Snagu izbora! Ja sam slobodan a niko od vas to ne da ne zna nego ne sme da vidi, da pomiriše, da oseti! Ja imam slobodu da vam sve kažem u lice, da se nasmejem vašoj glupavoj nadi, pokušajima da se uklopite i da budete srećni s onim što vam drugi serviraju, makar ih zvali “ljubavi, dušo, srce”. Vi mislite da imate sve, ali pitam vas, iskreno, da li kada legnete u krevet. umorni i izmoždeni, imate snage da priznate sebi kako je to vaš izbor, vaš život, vaša sreća? Ja ću vam reći: nemate! Nemate hrabrosti, nemate muda da kažete kako ste zarobljeni, kako mislite da je sve promašeni sticaj okolnosti, neuspešna imitacija života, simulakrum u kome je jedino uverljiva propast i želja da se dan pregura što brže, bez razmišljanja i preispitivanja. Samo gurate i čekate da se nešto desi, da vam proviđenje svevišnjeg donese spas, ali, u stvari, nemate pojma. Sem da mrzite nekoga kao što sam ja: nekoga ko zna šta ne želi i zna da je život borba, neprestana, konstantna borba za ono što želiš da budeš i želiš da postigneš. Nemaju oni pojma da sve može da se stigne, na sve može da sa pljune! Čak i na tebe što me ucenjuješ: emotivno i fizički! Čak i na tebe koja me teraš da budem tvoja krpa, tvoj rob koji će skapavati, biti primer, biti uvek tu, biti uvek nasmejan i spreman da uradim baš sve što tražiš! Sve! Kao onaj budalaš na JuTjub klipu, odvaljeni debil iz Zemun polja koji zanosi ispruženim dlanom, podbudo od lošeg “dopa”, i priziva etničko čišćenje ako ih vlasti ponovo “urade” za Cigane naseljene u njihovu aerobanju punu primitivizma, prostakluka i smrada! Eto to je vama sloboda, da gledate tog debila, toliko bliskog vašoj ideji slobode, kako se šepuri i pravi budalu ne samo od sebe nego od svih vas koji ste ga gledali, lajkovali, imitirali, ponavljali njegove stupidne reči i pomislili kako je to duhovito. Ja sam slobodan, skroz, i mogu da vam kažem da ste idioti i debili kao i svi ostali. Sviiiii! A ne sveeee! Svi ste izašli na izbore i glasali. Glasali da postanete jedan od eutanaziranih debilčina kao što je on, eutanaziran do te mere da misli kako će mu neka budalaština na JuTjubu promeniti promašen život! I eto vam ga tako…sveeeeeee!!!! Sa vašim sveeeeee glasovima gledajte kako umirete od gladi…od duhovnog i intelektualnog…hvala vam na pažnji, pažnji u kojoj sve ovo vreme pričam sa sobom i izbacujem svoj bes i stavove na najružniji zid u svom stanu…on je hroničar moje slobode. Slobode u koju ostajem beznadežno zaljubljen do kraja.

I.K. začu plač iz druge sobe. Kratki trenutak visokog pištanja ubrzo ugaslog. Ignorisao ga je gledajući u isflekani beli zid koji mu je, kao i nabrojeno puta do tada, služio kao ogledalo nagomilanih frustracija i stavova izanđalih čak i onome ko ih iznosi. Taman se spremio da nastavi sa svakodnevnom dozom jeda, otvorio ispucale usne da nastavi dijalošku scenu sa samim sobom kada ga plač opet prekine. Opet pokuša da ga ignoriše, otvori usta još više, a plač postade jači, kao da svojim ritmom želi da prekine besmislenu bujicu reči bez smisla. Bio je toliko jak i intenzivan da mu je poreko postalo jasno – dečiji, bespomoćan i uporan. I.K. je opet pokušao da ga ignoriše, tutnjivo je opsovao, i iskoristio to kao početak novog iskazivanja mišljenja, ali mu nije uspelo..plač ga je, neočekivano, pokosio u ideji da nastavi sa obračunom s “njima”. Zvono na ulaznim vratima ga trene još jednom. Okrenuo se iznenađen i nespreman na ovoliku količinu dekoncentracije. Izbacili su ga u duetu. Kako se plač pojačavao tako je intenzitet zvona bio jači. Pridužio im se zvuk okretanja ključa u bravi. Sa spoljne strane. I.K. je zanemeo u svom nemom dijalogu sa samim sobom. Panika je ispunila svaki delić njegovog bića. Zaledio se. Vrata su se otvorila sa škripom. I.K. je uplašeno pogledao ka njima. Autoritativni, nervozni, ženski glas je uskliknio, ne uzviknuo, već pomenuto konzervativno i opominjuće, uskliknuo: “Da li si ti normalan?”. Bat sigurnih koraka o škripavi, stari parket je protutnjao I.K. kroz glavu. Plač se umirio. “Da li si ti normalan?” je opet odjeknulo i odbilo se o istog onog antagonistu, belog isflekanog, koga je pobeđivao svakog dana zamišljajući “njih”. Izgleda da je jednim udarcem izgubio. Ne samo danas… 

Nije mi nešto...Super je! (+11 rejting, 11ocena)
Loading...