Došlo je proleće. Spreman, kao i uvek, da započenem novi ciklus. Ispočetka. Spreman da promenim sve što nije valjalo od prethodnog pa do ovog proleća. Gledam ispred sebe, ali ne vidim baš najbolje. Čkiljim. Kao da se krijem ili ne bi trebalo da gledam u pravcu sunca u podne. Šta god da je u pitanju – opet sam spreman kao i svakog proleća. Opet uveren da, u jednom potezu, kraće nego bilo ko, preokrećem lenju, usporenu, tromu telesinu i glavu. I strpljivo, vredno, mudro gradim novi svet. I to onaj koji sam oduvek sanjao. Onaj koji je otelotvorenje svega što sam oduvek želeo. Savršena verzija mog života i mene samog koju ću, ovog puta, uspešno posejati. A život će, onda, poput nađubrene biljke izrasti kao savršeni cvet, skladnih boja i mirisa. Ipak ne vidim najbolje a gledam ispred sebe, Čkiljim i dalje. Možda je od podnevnog sunca. Ili ne smem da pogledam? Istina je da svakog proleća počinjem iznova. Uspeh je nešto drugo. A savršen život nešto skroz treće. 

Stajao je u svojoj prostranoj bašti. Pored vrhova prstiju desnog stopala ležao je veliki džak zemlje. Plodne.  Levo i desno od džaka, raštrkane bez reda, nalazile su se sadnice. Neke su bile u srednjim i malim plastičnim saksijama a druge u crnim kartonima. Ove u kartonima su bile zabijene u suvu i spaljenu zemlju. Seo je, umoran i žedan, ispred njih i gledao sadržaj novog ciklusa setve. Svakog proleće je radio isto : kupovao biljke, pravio raspored za baštu i onda ih stavljao da odstoje nekoliko dana dok se ne nakani da ih zasadi. Rezultat je, mahom, isti svake godine. Neke uspeju, neke ne. Ove godine će, nada se, biti drugačije.  

Nije mi nešto...Super je! (+16 rejting, 16ocena)
Loading...