Ako roman čitate kao jednu dinamičnu povest poremećenog čoveka punu seksa i krvi koji, usput, ima uvida u to kako stvari u Srbiji funkcionišu, onda bi roman mogao da dobije pristojnu ocenu. Ako u njemu tražite književno uspelo delo koje vam prenosi poruku o svetu koji vas okružuje, onda moram da kažem da taj kriterijum nije u potpunosti zadovoljen. Sve je moglo i neuporedivo bolje. Srećom radi se o mladom autoru koji tek treba književno da napreduje i da se dokazuje.
Romani u kojima su protagonisti i naratori moralno problematični nisu novina u svetskoj literaturi, a bogami ni u ovdašnjoj. U ovakvim slučajevima postavlja se samo pitanje kako ih čitati – da li kao implicitnu kritiku i/ili konstatovanje stanja u društvu u kojem ovakvi oblici života istinski postoje (a postoje u svakom, naravno) ili kao autorsko uživljavanje u sopstvenu dark side, te roman onda treba pročitati kao psiho-patološku ispovest, što je u najvećem broju slučajeva ipak pogrešno tumačenje. Neizbežno je, dakle, čitati roman sa jednog od ova dva stanovišta, ali uz podrazumevanje određenog broja operativnih pojmova i termina kojima se književna teorija i kritika služe jer je jasno da književnost progovara i korespondira sa svetom u kojem nastaje.
Kada se pojavio roman Plastic Ivana Jovanovića digla se prašina jer je on,…