Na književnoj sceni počinje da se pojavljuje generacija pisaca kojima su devedesete godine nejasno sećanje iz detinjstva i kojoj zbog toga glavni etički izazov nisu poslednji balkanski ratovi i njihovo društveno nasleđe nego tranziciona agonija, ili agonija tranzicije iz decenije nakon devedesetih. Toj generaciji pripada dramaturg i filmski scenarista Ivan Jovanović (1980), koji je proletos objavio svoj prvi roman, pod naslovom Plastic.
Nije jednostavno žanrovski odrediti Jovanovićev roman. Autor je upotrebio nekoliko prepoznatljivih matrica krimi trilera, ali nijedna nije izvedena žanrovski čisto, bez izneveravanja i posebne kontekstualizacije. Kompoziciono središnji i književno najuspeliji deo romana pripada onome što se nekada zvalo društveno-kritička proza. Zato bi se moglo reći da je Plastic realistički, socijalno angažovani roman, na koji su nakalemljeni „specijalni efekti“ akcionog krimića, ili, drugim rečima, radi se o „stvarnosnoj prozi“ umotanoj u žanrovsko pakovanje. Danas je to manje-više iznuđen autorski kompromis u prilagođavanju visoke književnosti tržišnom kontekstu i čest spisateljski trik u zavođenju „žanrovske“ publike na lažan trag, jer gotovo da ne postoji drugi način da domaća proza privuče veći broj čitalaca.
Narativni okvir romana je…