Svaki je težak. Posebno ako si davno ispao iz forme. Posebno ukoliko i nemaš neki razlog da se vratiš u formu. Posbeno ako i bez novog početka živiš sasvim dobro. Lagano. Bez briga. Bez problema. Bez imanentne želje da promeniš svoj besmisleni, lagodni život. Svaki početak je dobar. Svež, jedinstven, osoben, neponovljiv u svom početku. Jer samo taj početak se računa i njegova energija je nepobediva. Gotovo božanska. Kada osetiš da si na novom početku ništa te ne može zaustaviti. Niti sprečiti. Zato uzmit jedinu stvar koja te koči – SOPSTVENU VOLJU – i počni da živiš. Opet. Ponovo. Ispočetka. Živi i ne odustaj. Jer čovek je sličan delfinu ; ukoliko stane, ukoliko se ulenji, umire. Baš kao i delfin ako prestane da pliva. Priznajem, nije lako. Potrebna su odricanja, potrebno je izaći iz zone konfora i okrenuti život naopačke. Sve loše navike moraju da se bace u đubre. Sve ustaljene norme, toliko loše za tebe, moraju da se promene. A za to je potrebno snage i strpljenja, toliko snage kao da se boriš za svoj život time što ćeš ga promeniti. Ali ta snaga, jednom kada ti dođe i kada osvestiš njeno postojanje, ostaje večno. I tada znaš da si na pravom putu s koga nikada nećeš skrenuti. Zato, ne od sutra, ne od večeras, ne za dva sata, već odmah shvati da je promena deo tebe. I promeni se, Na bolje. Na najbolje!!!
Prolomio se aplauz salom u kojoj je držao govor. Posetioci su jako pljeskali, vikali “bravo” koliko ih je nosilo grlo. Govor je, a to mu je bilo i više nego jasno, bio opšte mesto. Krajnje opšte mesto. Ali na to je najveći deo ljudske populacije osetljiv : ispričaj im nešto što već i sami znaju i kupićeš ih. Kao što im je poznati vic najsmešniji kada ga čuju u društvu. Tako je i njegov motivacioni govor bio nešto najuspešnije što je ikada izgovorio ili napisao. Uspešnije od stotina i stotina ranije napisanih stranica, uspešnije od sati i sati divnih razgovora sa pravim ljudima. Jedan gromoglasni, dugi, egocentričan aplauz menja ceo smisleni svet prošlosti. Svi ovi ljudi, zadojeni besmislenom i glupom aberacijom od sopstvenog karaktera, oduševljeni onim što čuju od nekoga koga smatraju pametnijim od sebe. Pogotovo jer to već znaju. Publika je počela da ustaje i da mu prilazi. Čestitali su, tražili autogram na knjizi, tražili zagrljaj, fotografisanje. Tražili novi početak u čoveku koji im ga, sem monologa izmišljenog u trenucima straha od scene, ne može dati. On nije ni verovao u to što govori. Ali veruje u slavu. I slatki ukus opšteg mesta koji ga je hranio dok je svima, sa osmehom, ispunjavao želje. I slava, ova prosta i sjajna, je bolja od bilo kog novog početka. Jer je početak sam po sebi.