Tužno te posmatram. Baš kao i ja tebe. Ugaslo. Često pomislim kako je sve to glupo i nema smisla. Nerazumno. Potpuno dečije a ne bi trebalo da se tako ponašam. Ne bi trebalo ni da razmišljam o takvim glupostima. A onda samo osetim…duboko je. I peče. Onako kako peku prave rane. Od nedostajanje. I samo na trenutak osetim kako  nikada neću moći da nadoknadim to što sada gubim. Da se nikada neće vratiti ovih nekoliko dana, nedelja, da će ih godine i propuštena šansa prekriti. Gledamo se. Pravo u oči. Oduvek sam izbegavao poglede. Pogotovo direktne. Smatrao sam ih nepristojnima. Pogotovo u ovim godinama, godinama kada se sve veoma lako može uočiti na licu. Broj bora i gotovo. Paran ili neparan, govori istinu ma koliko se trudio da je sakrijem. Bizarno je. I to mnogo. Ovo gledanje. Neko bi pomislio da je začetak šizofrenije. Ili barem svršetak lake i ulazak u ozbiljnu depreciju. Ali ljudi, oni u civilizovanom svetu, ovakve probleme rešavaju kod psihoterapeuta. Ili u najboljem slučaju na svingerskim večerima. Ja sam izabrao teži i daleko bolniji put : sam. Zato sam i stigao do baš ovakvih tupih pogleda. Ali nešto ima u njima, da li su prosti, glupi ili oslobađajući. Ima nečega u malim stvarima. Makar one bile ovoliko bizare,,,

Povukao je okruglu ručkicu. Muzika, dečija razmume se, ispunila je prostoriju. Gledao se oči u oči sa plišanom krticom. Obećao je nekome da će čim se bude osećao grozno pogledati baš tu krticu, pogledati je pravo u oči, pustiti muziku kupljenu negde tamo preko granice i da će mu odmah biti bolje. Problem je što je dogovor postignut sa četvorogodišnjim detetom.

Nije mi nešto...Super je! (+13 rejting, 13ocena)

Loading...