Leti se noć, kao što zna svaki beograđanin sačuvanog sluha, seli na reku. Dunav. Prljavi deo velike evropske reke koji je zalutao u ovu dražesnu zemlju biva dodatno opoganjen splavovima. Tim čeličnim spomenicima tranzicionog uspeha, koji uspevaju da zabavu dovedu u gotovo organsku veze sa prirodom činjenicom da se nalaze na reci, sam išao polako, ne želeći da žurim. Kada dolaziš u klub moraš da imaš pravo „otvaranje“, nikada prebrzo ili previše napaljeno, jer onda ćeš se brzo napiti, podivljati, a vrhunac večeri dolazi, paradoksalno, kada svane. Zato sam ušao polako, bez previše zagledanja ženskih zadnjica ili šankera. Krenuo sam pravo do otvorenog dela, onog koji se nalazi na samoj reci. Izavši na kičasti pod popločan, mora se priznati, skupljom verzijom lažnog mermera odmah sam krenuo ka ogradi. Naslonio sam se i osetio miris reke. Kombinacija mediterana i gradskog smrada karakterističnog za zatrovane tehnopolise istočne Evrope. Miris je bio kombinacija svega što osećaš svakodnevno u Beogradu i odvratan je, ali te večeri u tom trenutku mi je bio divan. Toliko divan da sam se naslonio na samu ogradu, podbočio se i gledao u vodu. Dunav je prolazio dok su svetla sa mostova bacala difuzni slapove svetlosti na površinu vode i pravile utisak da se grad oslikava na površini vode. Onako lepo kako ga nikada ne možeš videti dok prolaziš njime. Onako detinjastvo kao kada prvi put izađeš u grad i svetlost te zaslepi. Dunav je, iako mrzim peripatetiku kičastog gradskog rodoljublja, bio ogledalo grada. Bilo mi je prelepo gledajući svetla i igrajući se prepoznavanja stvari, ljudi, kvartova koji su u odsjaju. Osetio sam se kao dete: srećno i spremno da ostane ovde dokle god ima snage da gleda i dokle god ima svetlosti. Naravno, kao i svaka utopija, i ova svetlosna je trajala kratko: uključili su se seljački stroboskopi, milioni vati su udarili u obojene sijalice robotskih glava stroboskopa. Splav je zasijao jer je prošla ponoć i trebalo je namamiti maloletnike da izaberu baš ovaj hram dobre zabave u moru drugih ukotvljenih jedan do drugog, kao sardine. Svetla koja mame na dobru zabavu su se pomešala u šizoidni specijalni efekat i uništila obljesak grada. Grada koji sam, na površini Dunava, ponovo zavoleo nakon detinjstva. Od ljubavi nije ostalo ništa, samo fleke fluorescentnih svetiljki koje se bez ikakvog reda mešaju u ludačkom ritmu i ne ostavljaju ni malo prostora za moje zadovoljstvo. Dunav su ipak zauzeli smrdljivi splavovi i njihov koncept zabave bez granica. I uzeli su ga bez borbe. Lepota gubi od želje za dobrim provodom. Zabava uvek dobija tamo gde nema dobrog razloga za nju, to sam shvatio i pomerio se od ograde počevši da tražim pogledom ono zbog čega sam došao: šank. I neke maloletnice da prekratim vreme a njima poturim svoju, milion puta ispričanu jeftinu žvaku. I za kraj, kada svane i ostanu samo najpijaniji, drogirani, željni lakog seksa i Dunav u zagrljaju čekao ih je kreščendo večeri: bombaški napad. Ali ne kao pesma narodne muzike nego kao savršeni završetak još jedne u nizu glupih večeri. Uzeo sam viski, popio ga na iskap i ponovo pogledao reku. Ipak, možda, reka pobedi na kraju. Uz malu pomoć onog od koga je to najmanje očekivala i kome je apsolutno svejedno – mene. Jer ova vrela noć mi izgleda jedino dobra za neku društveno korisnu nepodopštinu. A spas velike vode koja razdvaja obale ovog pomnogo smrdljivog grada zaslužuje tako nešto. Spustio sam čašu na visoki sto i polako krenuo ka unutrašnjosti zdanja bizarne arhitekture. Mislim da će uskoro izgledati drugačije. Potpuno.

Beograd – Snažna eksplozija na splavu “Water” je odjeknula negde oko 4 časa ujutro. Poginulo je 15 ljudi dok je povređeno 60 u nečemu što bi se mogli nazvati terorističkim napadom. Predstavnici MUP-a i Vojske su odmah došli na mesto zločina i uviđajem utvrdili da je eksplozija podmetnuta. Više podataka će biti obelodanjeno kako istraga bude napredovala. 

Nije mi nešto...Super je! (+12 rejting, 12ocena)

Loading...