Uzeo sam jutros da skratim jedan deo. Ne, mislim da je dobro. Ma nema potrebe sada da uništavam ovako dobru rečenicu. Možda je malo nerazumljiva, ali ko ih jebe…ko razume shvatiće. Da pročitam još jednom…mhm, veoma dobro teče. Nema da zastaneš, sem, možda, da bi shvatio smisao. Ali sve teče, ide u dobrom pravcu. Baš dobro napisano. Možda ne drži pažnju, ali ioako su ljudi ovde nepismeni. Kada bi se povinovao njima ništa ne bi uradio. Nikada. Bolje da ostane ovako. Ma da…sigruno je bolje. Ili možda?! Ipak…ne, ne, mnogo je bolje ovako. Nekako je začudnije, interesantnije. Bolje je kada čitalac mora malo da razmisli, da raširi moždane viuge. Čak i da uđe duboko u divljinu mog mozga, pa vidi šta je tu zakopano. Hehehehe. Bolje je ovako, mnogo bolje. Jedino ako…hm, ako mu ništa nije jasno na početku onda uvek postoji taj rizik, ne mali ali uvek pristuan, rizik da ostavi knjigu. I da drugima kaže da je ne uzimaju jer je: “…nejasna, glupa, napisao je neki idiot koji nema pojma, koji ne zna da piše, koji ionako samo piše za sebe, a nije mi jasno kako je uopšte uspeo da to objavi”. U stvari, kada malo bolje razmisli, to nije mali rizik. Ah, to sam već i rekao: ne mali rizik. Ali baviti se bilo kakavom formom intelektualnog angažmana u rupčagi kakva je ova zemlja uvek, sa sobom, nosi veliki rizik, A ako rizikuješ onda je apsolutno sumanuto u svom tom riziku biti pizda. S tim u vezi, u stvari ne s tim u vezi već sa mnom u vezi, ne bih smeo da promenim tu rečenicu. Zbog sebe i svog autoriteta pred samim sobom. Hm, ova ideja zvuči kao oksimoron: autoritet pred samim sobom. Nema veza, vreme mi curi. Moram da završim. Sve na vreme. Čak i ako ništa ne skratim.
Zatvorio je ekran kompjutera. Nije ga čak ni isključio što je obično prvo radio kada bi završavao neki rukopis. Čuo je negde ili možda čak i pročitao da se tako čuva hardver kompjutera. Kada više ne može da sačuva kičmu terminalno krivu zbog istog. Neprijatni zvuk udara plastike o metalno kućište odzvanjao je praznom sobom. Sve je ostalo unutra. Samo je ustao.