Gledam ih, Tako stine. Tako daleko od mene. Većina ide svojim putem, samo neki, ali ponavljam, neki retki pogledaju prema gore. Neki koji slobodno mogu da stanu rame uz rame sa onima koji su znali sve o meni. Sve o razlozima zbog kojih je, paradoksalno, svet ovako mali iz moje perspektive. U ovom trenutku. Od sada i, verovatno poslednjem. Znam da sam bio tih, gotovo neprimetan. “Introvertan, ali vredan. Šta ćeš, nisu vremena za stidljive”, znali su da kažu upravo u ovoj prostoriji sa čijeg prozora gledam sitni svet oko mene. Moj svet, svet kome sam se teško poveravao. Svet koji sada ne zanima šta se dešava iznad njih, sem nekoliko odabranih. E pa ja ni tim “odabranima” u životu nisam baš umeo da se obratim na pravi način. Na primer, za pomoć. A bila mi je potrebna, kao što je, verovatno. potrebna i sada. Nisam umeo da budem direktan, jasan, celovit…sem tih i vreden. To mi je oduvek išlo od ruke. “Glasnoća, snaga, gromkost, vapaj”, nikada nisu bile moje reči. Valjda je zato celi svet oko mene sada ovako mali. Jer nisam umeo da ga učenim velikim. I ako se nagnem još više kroz ovaj industrijski, metalni prozor sa sjajnim koroporativnim limom koji ga oiviči, nije bolje. I dalje su toliko mali. I dalje samo poneko radoznalo pogleda. I dalje dok…oh, ne. Jedna devojka je stala. Viče, Pita za zdravlje nekoga ko stoji na ivici prozora toliko visoko. Pokušava da skrene pažnju čuvarima. I netremice gleda. Ej, izgleda da još ima empatičnih ljudi. Koji ne vide samo one velike. Koji ne slušaju samo glasne. Koji umeju da vide i nekoga poput mene. Izlaze još neki čuvari. Gledaju. Otrčavaju opet unutra. Čujem telefone iza sebe. Izgleda da nije samo ona zabrinuta. Možda nisam u pravu. Možda ovaj grad nije Gotam siti. Možda nisu svi Džokeri. Možda svet oko mene nije kao film Tima Bartona iz 1990. Ne mislim na strip, to mi je suviše daleko, nego baš na taj film, taj magični koloplet u kome je on bio simbol svega što želim da budem u životu. Beskompromisan. Mračan i povređen, ali pobednik. Važan. Ali, vremenom, nisam video Betmena. Samo Gotam Siti. Ovako isto sitan, zao, i previše glasan. Baš kao što sada vidim i nju koja me pokolebala na tren kako odlazi na drugu stranu ulice. I bila je samo  opscena. Još jedna u nizu.    A sada samo čujem udarce u vrata kancelarije na osmom spratu. Zaglušujuće glasne i jake. Možda je vreme da stvarno probam da budem Betmen. Možda mi i uspe. Let je inako slobodna forma.

U čast nekoga koga nisam najbolje poznavao, ali sam siguran da nije zaslužio da ima ovakav kraj. Počivaj u miru.