Mnogi su rekli da su ga videli : jasno, čisto, blješteće. Kažu da im je promenilo život. Kažu da nakon toga više ništa nije isto. Kažu da su se promenili. Kažu da im je to donelo veru. Vratilo je opet posle kraće, duže, ili večne pauze. Večne do tog trenutka. Takođe govore kako ih sve to podstaklo da razmisle o onome što su uradili i što će tek uraditi. Kažu da im je to svetlo pokazalo Svevišnjeg. Kažu da posle toga više nisu mogli da zamisle život bez Njegovog vođstva, Njegovog upliva u svakodnevicu koja tek nakon sve te iluminacije dobija smisao.
Ono što će svako od njih ponoviti , prvo stidljivo, onda pomalo sumnjičavo, a kada se suoče s opštim odobravanjem bez imalo zadršake, je da im je to iskustvo dalo posebne moći. Perceptivne. Skoro pa nadljudske. Moći sposobne da svakome promene život, moći koje se moraju obznaniti svima i svuda, još većem i različitijem broju ljudi kako nikako ne bi ostali u blaženom neznanju da posle kraja nema ničega. Ničega smislenijeg od života. Ničega slavnog i večnog. Ničega vanljudskog. Ničega što svim mukama, odricanjima, teškim odlukama, samokažnjavanjima daje najveći smisao. Ničega toliko svetlog, toliko ispunjujećeg i toliko lepog kao što je svetlost na kraju tunela. Iako je tunel dug, mračan, a svetlo se samo nazire. Samo u našim glavama dok to kraja ne dođemo….
Milan je stajao zamišljen nad svojom sledećom “mušterijom”. Belo, nepokrentno telo je stajalo na hladnim nosilima mrtvozoračke službe čija kompletnost dobija smisao tek u hladnjači. Uzeo je skalpel, stavio hiruršku masku na lice i započeo dugi i čisti rez. “Najbolje je raditi u trećnoj smeni”, pomislio je baš u trenutku kada je najoštrije postojeće sečivo zaparalo tvrdu, staru i više nego jasno bivšu kožu. “Najbolje je smrt prepustiti noći. Mrak pripada mraku. A svetlost i dekocentriše. Ne ona s kraja tunela već dnevna. Posvećena živima”.